Iz povijesti župe

Ž U P A S V. V I D A - V A R A Ž D I N

Povijesni presjek uz 50. obljetnicu

Osnutak župe

Od davnine je na južnom području grada Varaždina, tada izvan gradskih zidina, u crkvi sv. Vida na Vidovskom trgu postojala tzv. Župna prebenda kao samostalna pastoralna jedinica u sklopu župe sv. Nikole. Prebendar sv. Vida vršio je izdvojeno dio župne pastoralne službe, ali u ovisnosti o župniku sv. Nikole. Župna prebenda je zauzimala teritorijalno južne dijelove grada, nekad izvan zidina, a u novije vrijeme južno od Optujske i Kolodvorske (sada Augusta Cesarca). Uz to je pod župnu prebendu sv. Vida spadalo kao filijala selo Sračinec i Svibovec. Zadnji župni prebendar iz dijecezanskog klera bio je Milan Nikšić (+1958.). On je upravljao prebendom do 1956. Te godine ju je zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper predao na upravu nama kapucinima. Naša je provincija za tu službu imenovala p. Maksa Mašića, a poslije njega tu je službu vršio p. Ilija Borak.

Već se dulje vrijeme za trajanja prebende osjećala potreba da se osnuje punopravna župa. Posebno se ta potreba osjećala u udaljenim selima Sračinec i Svibovec. Ta su sela imala svaka svoju kapelu: Sračinec sv. Mihaela, a Svibovec sv. Benedikta, pa se potreba župe sve više naglašavala. Sračinec je izgradio 1925. na mjestu stare kapele veliku novu crkvu. Predavajući prebendu kapucinima, nadbiskup Šeper izrazio je svoju namjeru da se osnuju dvije župe: jedna u gradu, jedna u Sračincu.

Uže priprave za uspostavu župa Varaždin II. – Sv. Vid i Sračinec počele su za Josipovo 1961. Tadanja uprava kapucinske provincije poslala je u ožujku (za Josipovo) fra Bonu Zvonimira Šagija u dogovoru s nadbiskupom da pripravi osnutak tih župa. Pripravu smo počeli najprije tjednim satom kršćanskog nauka za odrasle i za srednjoškolsku mladež. Isto tako formiranjem čitača i komentatora za misu prema tada već započetoj liturgijskoj obnovi.

Služavke Malog Isusa

U tome vremenu priprave za župu u svrhu buduće župe osnovana je ovdje u dijelu našeg samostana i zajednica časnih sestara Družbe služavki maloga Isusa. One su došle i započele svoje djelovanje u kolovozu 1961. Kroz ovih 50 godina izmijenilo se njih 20. Neke su od njih već pokojne. Župa i samostan njima i njihovu radu duguje veliku zahvalnost. U molitvi sa sestrama cijele njihove Družbe ostanimo povezani.

Župa sv. Vida u gradu i župa sv. Mihaela u Sračincu bile su tako utemeljene dekretom br. 2650 od 27. IX. 1961. Svečano otvorenje izvršeno je istovremeno ovdje i u Sračincu 8. listopada 1961. Ovdje je otvorenje izvršio pomoćni biskup dr. Josip Lach, rođeni Varaždinac, a u Sračincu Mons. dr. Stjepan Bakšić. Teritorij župe sv. Vida nešto je manji od teritorija što ga je zauzimala župna prebenda sv. Vida. Proteže se južnim dijelom od uključno ulice Braće Radića, Kapucinskog trga, Mihanovićeve, Prešernove, Keršovanijeve (godine 2005. tu je učinjena promjena tako da naša župa seže samo do Anine ul. uključno do Supilove – Supilova ul. od željezničke rampe prema jugu. S južne strane do župe Biškupec i sa zapadne strane do župe Vidovec. Broj vjernika je bio negdje oko 3000-4000., ali se na tom teritoriju već tada počelo mnogo graditi, tako da danas župa broji oko 13 – 14 tisuća vjernika.

Po dozvoli sv. Stolice i po ugovoru sklopljenom između Kapucinske provincije i Zagrebačkog nadbiskupa dr. Franje Šepera župa sv. Vida ujedinjena je »pleno iure ad nutum Sanctae Sedis« kapucinskom samostanu u Varaždinu, te je sjedište preneseno iz crkve sv. Vida u kapucinsku crkvu Presv. Trojstva. Crkva sv. Vida postaje filijala. No, župa je zadržala tradicionalni titular i svoga zaštitnika sv. Vida. Tako se zaštitnik župe i zaštitnik crkve razlikuju.

Mene je zapala dužnost da budem prvi župnik. Naša kapucinska crkva Presv. Trojstva postaje župna crkva. Župnik (ili kako se tada zvao župni vikar, jer je župa ujedinjena crkveno-pravnoj osobi) vodi brigu o liturgiji, bdije nad propisno obdržavanjem liturgijskih čina, a samostanski poglavar nad ekonomskim održavanjem Crkve. Samostanski poglavar može organizirati samo specifične redovničke pobožnosti, ali u dogovoru sa župnikom (o tome vidi ugovor (conventio) i ''Direktorij za skladan pastoralni rad župe sv. Vida'', stvaran kroz iskustvo i konačno dovršen 1979. uz suglasnost tada Zagrebačkom nadbiskupa Franje Kuharića. To je poslije usklađeno sa Zakonikom Katoličke crkve, koji je proglašen 1983

Župi je po dekretu pripala uz već spomenutu filijalnu, titularnu crkvu sv. Vida i kapela sv. Roka kod Varteksa. Župna kuća na Vidovskom trgu bila je u prvo vrijeme, prema nakanama Nadbiskupa, određena za samostan časnih sestara sv. Vinka. One su namjeravale graditi svoju novu kuću, ali nisu dobile građevinsku dozvolu, pa su odustale i preselile se u Gortanovu ul. Tako je kuća natrag stavljena pod upravu župe. Kasnije se pružila prilika (1969.) pa smo s dozvolom Zagrebačkog nadbiskupa izvršili zamjenu za kuću u ulici tada Radovana Baumana (sada Frana Galovića) br. 8. koju smo 1972. adaptirali za pastoralno-liturgijski centar. U tome centru smo održavali stalni vjeronauk za učenike VI. osnovne škole, koja je tamo blizu u susjedstvu. Tako sada naša župa uz glavnu župnu crkvu (kapucinsku) ima još dvije kapele i jedan pastoralno-liturgijski centar gdje se vrši redovna svakonedjeljna služba Božja. Želimo li prijeđeno vrijeme nekako razvrstati u periode, možemo uzeti posebno prvih deset godina kao godine uspona, entuzijazma, zatim drugih petnaest godina kao vrijeme sazrijevanja u postignutom dosegu pokoncilske župe i treće od sredine osamdesetih do sada.

Prvih deset godina obilježili smo proslavom desete obljetnice, koju smo održali 11. prosinca 1971. Misu zahvalnicu predvodio je nadbiskup Franjo Kuharić. On je tada prisustvovao isto takvoj svečanoj sjednici Župnog vijeće kao što je sada ova Ž. Konferencija. Drugih petnaest godina obilježili smo skromno misom i ovakvom svečanom Župnom konferencijom, 23. rujna 1986. Bilo je i drugih obilježavanja naših župnih obljetnica kao i važnijih događaja. Tako smo 17. listopada 1998. održali veliki susret naših župnih suradnika – svih koji su na bilo koji način prošli kroz naš Župni suradnički zbor. Na taj se je susret bilo odazvalo njih 200.

Prvih deset godina

Iznijet ću nešto iz tih prvih 10 godina kako je bilo izneseno na toj spomenutoj proslavi. Župa je započela svoj život u jeku najvećih priprema za II. Vat. koncil, za pape Ivana XXIII. U žiži zanimanja u Crkvi bila je liturgijska obnova koja je uoči Koncila sve više dozrijevala. Dosta obnoviteljskih zahvata u liturgiji učinio je papa Pio XII. Tadanji zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper i sam se u tadanjim našim prilikama zalagao za obnovu. Tako je bio još 1956. proglasio »misnu godinu«. Htio je da vjernici što djelotvornije sudjeluju u liturgiji. U prigodi osnivanja naše župe bila je izričita njegova želja da se i ovdje u Varaždinu što bolje poradi oko te liturgijske obnove. Naša je župa zato započela u znaku liturgijske i koncilske obnove.

Budući da je nastala s Koncilom (Koncil je svečano započeo 11. listopada 1962.), bilo je sasvim razumljivo da svoj rad orijentiramo otvaranju, prema koncilskom »aggiornamentu- posuvremenjenju« Crkve. Sve više je izbijala u prvi plan misao o Crkvi kao živoj zajednici ljudi koji u Krista vjeruju. Mi nismo imali, tako reći, kao župa nikakvu tradiciju, jer smo bili nova župa, a i na našem teritoriju se počeo razvijati novi grad, došli su novi ljudi koji su svoje običaje ostavili na selu, zato smo mogli započeti okupljanje zajednice na kvalitetno nov način. Budući da smo sebi postavili liturgijsku obnovu kao zadatak, pokušali smo i samu organizaciju župne strukture postavljati oko liturgije.

Okupljanje zajednice za što aktivnije sudjelovanje u nedjeljnoj misi počeli smo pozivom na tzv. vjeronauk za odrasle i poslije razvili i nazvali to – Škola kršćanskog nauka za odrasle. U vrijeme Koncila i prvih godina poslije napravili smo u sklopu te Škole kršćanskog nauka za odrasle i tečaj iz kršćanske filozofije za studente i intelektualce, pa Izabrane teološke teme itd. Te izabrane teol. teme još i danas svake godine održavamo bar jednom godišnje. Vjeronauk za odrasle svake nedjelje poslije mise u 17 sati počeli smo prije nego što smo uspjeli organizirati redovni vjeronauk za djecu. Od tog nedjeljnog vjeronauka za odrasle razvila se kasnije Župna Konferencija koja je u prvih deset godina bila održavana dosta često. Svake nedjelje na tim konferencijama za vrijeme trajanja Koncila tumačili smo koncilske dokumente kako su izlazili (bio sam zamolio p. Hadrijana i on me u Rimu pretplatio za nedjeljni Oss. Romano, osobito mi je slao one brojeve koji su donosili koncilske dokumente, kako su već izlazili). Zato je naša župa bila relativno jako dobro informirana o koncilskim novostima.

Usporedo s vjeronaukom za odrasle organizirali smo svakog tjedna predavanja za srednjoškolce i odrasliju mladež. Isto smo tako uredili program i sustav redovne katehizacije školske djece. To smo organizirali na način Župne škole kršćanskog nauka. Pripremili smo programe i administrativna pomagala, koja smo uspjeli već 1964. izdati i tiskom, te raširiti na mnoge župe (njih oko 1000) širom tadanje Jugoslavije. Tome je pomoglo i uređenje vjeronaučne dvorane (1961.), što je za ono vrijeme bilo nešto još prilično novo, jer župe uglavnom nisu imale dvorane, nego se katehizacija obavljala u Crkvi; bilo je problema i sa državnim vlastima u tom pogledu, jer vjeronauk nije bio dopušten izvan crkve. Dvoranu smo zato morali opremiti kao kapelu i nazvali smo je bili Kapela kršćanskog nauka, jer se okupljanje vjernika i djece na vjeronauk smjelo odvijati samo u crkvi (sakralnom prostoru).

Već u prvim godinama, radi što bolje liturgije, organizirali smo i održavali nekoliko narednih godina Tečaj za liturgijske čitače i komentatore. Taj tečaj pohađali su i neki iz drugih župa iz Hrvatske, sve do Splita. Stvorila se vrlo brzo kvalitetna grupa liturgijskih suradnika. Liturgija je još bila na latinskom, pa su čitači i komentatori tumačili za narod ono što se je obavljalo na latinskom.

U želji da što više pokrenemo vjernike i okupimo živu zajednicu na liturgiju, te da liturgija postane žarište svega kršćanskog života, proglasili smo 1962. korizmu posebnom duhovnom »školom« svega Božjega naroda. Održavali smo, osim redovnog korizmenog programa, svake subote tzv. korizmene biblijske vigilije (bdijenja). Sastojale su se od biblijskih čitanja i razlaganja u želji da vjernici što više upoznaju Bibliju i budu ishranjeni Božjom riječi. U njima smo kroz službu Božje riječi nastojali intenzivno se obratiti Kristu svome Spasitelju. Bila je to neka vrsta novog katekumenata za sve vjernike. Te su se vigilije održavale svake godine sve dok nije nastupila obnovljena liturgija. U arhivu imamo svjedočanstva iz tog vremena po kojima se vidi da su ljudi to doživljavali kao svoje obraćenje. Neka su svjedočanstva dirljiva ispovijest vjere. Kasnije se liturgijskom obnovom u našoj župi iz toga razvila korizma sa srijedama kao posebnim korizmenim danom župe, kako to imamo do danas.

Godina 1962. bila je posebno duhovno plodonosna. Te iste godine uspostavili smo i Odbor dvanaestorice. Bili su to uglavnom stariji ljudi, jer mladi su se tek počeli formirati. Posebno su se kao crkveni starješine isticali i bili župniku najdragocjenija pomoć gospodin Franjo Herić, tada sanitarni inspektor i gospodin Stanko Kropek, umirovljenik, nekadašnji gradski senator. Dvanaestorici smo na Veliki četvrtak u obnovljenom obredu prali noge. Tako smo već od 1962. sveto vazmeno trodnevlje slavili s posebno duhovno-životnim veseljem. Duhovna radost vjernika bila je velika i postoje svjedočanstva o pravim obraćenjima.

Isto smo tako prvi u gradu uveli večernju misu svaki dan s homilijom. Sve to je bilo zapaženo i od strane Zagrebačkog nadbiskupa. Tako smo već 1964. od nadbiskupa Šepera dobili ovakvu pohvalnu ocjenu kao odgovor na naš pastoralni izvještaj: »Katehizacija je najljepša točka pastve. Pohvalno je u najvećoj mjeri što ste uveli katehizaciju i to sistematsku, za mladež srednjih škola u gradu kroz godine neodržavanu. Isto tako zaslužuje pohvalu katehizacija odraslih – roditelja koji u lijepom broju dolaze. A najviše je vrijedno da ste katehezu dobro organizirali uredivši posebnu kontrolne knjižice za polazak i napredak u katehezi. To je novum u našoj dijecezi pa zato napose pohvalno. I na mladež mislite mnogo, pa je i to jedan od dokaza suvremene pastve ove mlade župe.« (N. D. Stol, br. 737/64 – od 22. veljače 1964.)

U tih prvih deset godina sve je nekako bilo novo i budilo je puno oduševljenje kod ljudi, osobito mladih. Dali smo se na mnoge akcije duhovne i materijalne izgradnje. Obnavljali smo gotovo sve naše objekte, neke tako reći iz temelja, kao npr. kapelu sv. Roka, koju su bile tadanje vlasti, pa čak i konzervatori, odredili za rušenje. Nju smo aktivirali za službu Božju svake nedjelje. Daleko bi nas odvelo kad bismo htjeli nabrajati sve pothvate, i pravna natezanja s tadanjim vlastima glede obnove naših objekata. Dostatno je reći da je sve što je sada novo bar započelo u prvih deset godina. Neke su obnove potrajale dugo godina, jer smo ih radili etapno. Ni otkud nismo dobivali pomoć. Kao zanimljivost dobro je spomenuti da smo za Božić 1966. kao prvi u Hrvatskoj (koliko nam je poznato) uveli grijanje crkve i ozvučenje. Jedna hrvatska obitelj iz Kanade poslala nam je kao pomoć sa željom da kupimo auto, jer je naš pater, pokojni Jerko Črnila i poslije drugi odlazili u župu Sračinec kojom smo mi također upravljali biciklom ili poslije mopedom. Mi smo, međutim, zaključili: ne bi bilo dobro da mi siromašni kapucini imamo prvi ovdje među svećenicima auto, pa smo radije taj novac upotrijebili za nabavu, tada iz Italije, peći za zračno grijanje – tada na naftu. To još i danas funkcionira, ali sada na plin.

Održavali smo mnoge i raznovrsne sastanke odraslih vjernika i mladih po raznim skupinama i tumačili Koncil. Tako su se oblikovali pojedinci za mnogostruku djelatnost župe. Župni suradnici toga razdoblja bili su osobito zainteresirani i zauzeti za svakovrsnu izgradnju župe.

1967. mogli smo sa župnim suradnicima, pretežno mladima, započeti izdavanje lista za izgradnju kršćanske zajednice BOŽJI NAROD. O njemu bi valjalo govoriti u posebnom referatu. No on je sačuvan pa se može pregledati i vidjeti da je za ono vrijeme predstavljao dosta visok doseg. Izlazio je do veljače 1972. Svega je izišlo 52 broja.
Potkraj šezdesetih godina učinili smo neke organizacijske zahvate. Tako je ponovno reorganiziran način oblikovanja i odgoja župnih suradnika, kojim je omogućena na dulji rok aktivizacija laika u župi. Preko Suradničkog zbora rastu u svojoj angažiranoj vjeri laici koji bi trebali sačinjavati jezgru župne zajednice. Sve to je postavljeno samo više eksperimentalno s namjerom da se praksom dograđuje. 1971. izvršili smo jednako tako eksperimentalno izbor župnog vijeća.

U tome razdoblju, od šezdesetih godina u našem se samostanu počelo odvijati sastajanje svećenika cijele varaždinske, pa i šire zagorske i međimurske regije u cilju upoznavanja Koncila i razvijanje koncilske obnove. Pokrenuli smo i tzv. Homiletski četvrtak, svakotjedno zajedničko pripremanje nedjeljne homilije. To je trajalo, makar sada u vrlo malom krugu, sve do jeseni prošle godine. Održali smo u suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu i tzv. Varaždinsku školu za permanentno svećeničko obrazovanje (usp. o tome članak B. Duda: Varaždinska škola za permanentno sveć. Obrazovanje u: CCP XXIII, 108).

Drugo razdoblje

Drugih petnaest godina, kako rekosmo, u znaku je dosega koncilske obnove. Sve što je u prvih deset godina bilo u usponu kao nešto novo, došlo je u sedamdesetim godinama na razinu, da se tako izrazim, redovitoga. Na neki je način župa kao zajednica počela proživljavati svoj redoviti kršćanski život na temelju onoga što se obnovom postiglo. Zato se osjeća kao neka stagnacija. Pojavljuju se i konflikti. Nema više onog oduševljenja koje je karakteriziralo šezdesete godine. To nije bilo samo u našoj zajednici, nego i šire u našoj Crkvi, pa i u svijetu. Uglavnom smo se trudili da održimo u rastu sve što smo na koncilskim poticajima započeli. Ipak nije stalo. To »redovito« traje i zadobiva svoj postojaniji oblik. Stvara se u tom periodu nova tradicija župe.

1972. prestaje izlaziti "Božji narod". Uzroci su toga prestanka višestruki. Najprije treba reći da je vjerski tisak u tim godinama veoma porastao, pojavili su se novi listovi i revije, pa naš »Božji narod« izdavan skromnom tehnikom (ciklostilom) nije mogao ići u korak. Drugi je razlog bio i određeni zamor grupe koja ga je nosila. Tražili su se novi impulsi koji nisu bili dostatni samo iz kruga župne zajednice. Tragalo se za novim mogućnostima da se proširi list iz okvira župe na šire područje, ali se u tome nije uspjelo. No, presudan je bio vanjski, izvancrkveni razlog koji nas je prisilio da za neko vrijeme zašutimo. Tzv. hrvatsko proljeće i njegovo zatiranje i nas je pogodilo. Morali smo zaštititi naše mlade suradnike. Tada smo mislili da će to biti samo za neko vrijeme, ali se eto produljilo do sada. Sada pak se s pravom možemo opravdati mnoštvom katoličkih listova koji nam stoje na raspolaganju i za čitanje i za pisanje, pa je sve manje potreba takvog lista kao što je bio »Božji narod«.

U tim godinama na temelju nedjeljnog vjeronauka za odrasle, koji je sve više gubio na broju sudionika, razvile su se tzv. Nedjeljne teme. One traju i danas. Održavaju se poslije nedjeljne mise u 10 sati. 1979. uveli smo »Tribinu srijedom«. Održava se u dva ciklusa: korizmene srijede i po dvije srijede mjesečno pred Božić, a ponekad je bila i po koja srijeda poslije Uskrsa – nazvana ''Otvoreno''.

1979. održane su u našoj župi misije (misijska obnova). Vođene su po zajedničkom programu, koji smo mi, gradski svećenici, bili sastavili dogovorno, za cijeli grad – kroz 5 tjedana od adventa do Duhova. Tom prigodom je na kraju našega misijskog tjedna održan veliki okrugli stol svećenika iz grada, voditelja misija, profesora teologije koji su održali predavanja kroz tjedan i svega naroda. Na završetku našega misijskog tjedna svečanoj misi je predsjedao riječki nadbiskup metropolita Josip Pavlišić.
Od te 1979. godine održavaju se i Tribine srijedom u korizmi i adventu. Do sada je održano samo na Tribinama srijedom ukupno 120 predavača i sudionika (uvodničara) Okruglih stolova na 172 tribina
Od sedamdesetih godina svake godine na blagdan Gospe Lurdske misu je predvodio naš kardinal Franjo Kuharić. Svake se godine održavao u našoj Dvorani Božjega naroda susret klera varaždinske regije s kardinalom; tom je prilikom uvijek bila i misa s narodom u crkvi.
1981. ovdje u našem gradu, sa središnjim događanjem ovdje u našoj dvorani BN, održana je Katehetska ljetna škola. Naši župljani kao i svi vjernici iz ostalih župa grada Varaždina pokazali su se veoma gostoljubivima i ostali su u lijepoj uspomeni svim učesnicima KLJŠ-e iz cijele tadanje Jugoslavije. U razdoblju ovih petnaest godina bilo je mnogo spomena vrijednih događaja, ali ih nećemo ovdje nabrajati. Nadamo se da su još uvijek dovoljno svježe uspomene.

Tih godina bile su obnovljene sve naše crkve u župi, iznutra i izvana. Župa je dobila više svećenika na službu pa smo mogli organizirati još bolju katehizaciju, posebno kad smo 24. prosinca 1972. otvorili novi pastoralno-liturgijski centar br. 4 u ul. R. Bauman (sada Frana Galovića). U njemu se od tada držala redovna katehizacija, sve do ulaska vjeronauka u školu. Taj smo Centar označili samo brojem 4 zato, jer je u stambenoj kući – namjera nam je bila, ona još uvijek može stajati, da se u tom dijelu grada jednom sagradi crkva i otvori župa B. D. Žalosne. Razlog za taj naslov buduće crkve i župe je starodrevni pil Gospe žalosne u Biškupečkoj ulici. On je nekada stajao na početku puta prema groblju, koje je bilo uz crkvu sv. Vida.
Mnogi su se župljani na razne načine angažirali u tim poslovima. Posebno nam valja spomenuti ing. Emila Geci, koji nam je od samog početka (od 1962.) bio, usprkos tadanjih teškoća uvijek na uslugu svojim stručnim nadzorom. Isto tako treba spomenuti umjetnički slikarsko-kiparski doprinos akad. slikara prof. Pavla Vojkovića. 1983. postavljen je u dvorištu pred crkvom lik Krista Otkupitelja, kao spomen na Godinu Otkupljenja i proglašenje svetim Leopolda Mandića. Taj lik s mogućom fontanom, koju nismo pustili u pogon iz praktičnih razloga, rad je u betonu istog umjetnika Pavla Vojkovića. On je kroz sve ovo vrijeme sudjelovao u svim ukrašavanjima naših crkvenih objekata, tako da je naš samostan i crkva prava mala galerija njegovih radova. Valja spomenuti i mnoštvo drugih naših starijih i mladih suradnika koji su se i dobrovoljnim stručnim i fizičkim radom angažirali u obnovi crkvenih objekata. O tome bi trebao poseban prikaz. Njihova su imena ubilježena.

Vjeronauk i rad s mladima bio je unatoč mnogih teškoća i unutarnjih kriza veoma bujan. Od aktivnosti mladih spominjemo mnoge priredbe što su ih izvodili kroz sve vrijeme. Sudjelovali su u dvije ekipe na Vjeronaučnoj olimpijadi prigodom 800. obljetnice rođenja sv. Franje, godine 1982. Obje su ekipe došle u finale, a jedna je osvojila i nagradu. Natjecali su se i u likovnom natjecanju te osvojili više nagradnih diploma.

Treće razdoblje

Ovih posljednjih 20 godina od 1986. župa živi već po određenoj svojoj tradiciji, možda previše po nekoj uhodanosti, rutini. No velike društvene promjene koje su se dogodile u Hrvatskoj i svijetu poslije 1990. zahtijevaju nova udubljivanja i valoriziranja stečenih iskustava. Prelazak vjeronauka u školu uvelike je poremetio našu Župnu školu kršćanskog nauka. Ulazak naših vjernika u stranke i različitu politiku iziskuje socijalno-etičku edukaciju. U prvi plan dolazi crkveni socijalni nauk. U tu svrhu mi smo održali dosta tribina i tri tečaja crkvenog socijalnog nauka. U tu svrhu napravili smo i skripta, prikupili najvažnije materijale da bi se aktivni kršćanski vjernici, osobito naši župni suradnici mogli informirati i po svojoj slobodnoj kršćanskoj savjesti orijentirati kako da u društvenom i političkom životu budu svjedoci evanđeoskih vrijednosti kao građani s drugim građanima u novoformiranom pluralističkom građanskom društvu.

U tom je vremenu osnovana i Varaždinska biskupija. Za nju smo se i mi svojski zalagali na razne načine. Više smo puta već i tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina na našim sastancima i sa svećenicima i sa žup. suradnicima o tome razgovarali. Dobro je spomenuti da je već na desetu obljetnicu na našoj Župnoj konferenciji 1971. pred nadbiskupom Kuharićem bila izrečena želja da se poradi oko utemeljenja biskupije u Varaždinu. Izrekao ju je naš suradnik, tada izabrani župni vijećnik dipl. ing. Antun Fotak. U sve oko neposredne priprave za osnivanje i otvorenje biskupije mi smo bili najaktivnije uključeni. Svi sastanci svećenika odvijali su se kod nas.

Pred nama svima je sada unutar župne zajednice urgentna zadaća da proučimo konkretnu situaciju i iskoristimo nove mogućnosti, koje postoje, ali tako da ne upropastimo ono živo i aktivno što smo bili postigli liturgijskom i pastoralnom koncilskom obnovom. U tu svrhu dužni smo proučavati i ono što naši biskupi i novoformirana tijela HBK daju kao smjernice. Važno je da novim ne poništimo ono do čega smo svojim dosadašnjim naporima bili došli.

Duhovna zvanja

Još je važno spomenuti da je u 45 godina župa dala više svećenika redovnika i redovnica. Iz župe su nikla, iz Zbora suradnika (ministranata) 4 svećenika-kapucina i 1 brat-laik, kapucin. U tom vremenu stasao je od naših vjeroučenika još jedan svećenik-monfortanac. Dvije časne sestre služavke M. Isusa, nikle iz Zbora župnih suradnika. Još je iz naše župe i jedna sestra karmelićanka

Nekoliko statističkih podataka

Evo još nekoliko podataka iz kojih se može bar malo vidjeti profil župe. Kako smo već rekli, župa je u prvoj godini svoga postojanja brojila oko 3000-4000 vjernika. Danas broji po dostupnim podacima do 14.000 stanovnika, od kojih procjenjujemo da je oko 12000 – 13000. onih koji se priznaju vjernicima.

U 50 godina:

• Krštenih: 8293 (do kraja 2010) od toga mladih i odraslih, koji su prošli kroz katekumenat, 439 (katekumenat vodimo od 1966. – nijedne godine nismo bili bez krštenja odraslih u uskrsnoj noći)
• umrlih: 5830 (do kraja 2010.)
• vjenčanih: 2841 (do kraja 2010)
• Prvopričesnika: 5983
• Potvrđenika: 6815 u školskoj dobi i 1058 odraslih krštenih u djetinjstvu koji su prošli kroz posebnu jednogodišnju pripravu za sakramente potvrde i euharistije
• prošlo ili još prolaze župnu katehezu: 11.540

U Suradničkom zboru župe bilo je primljeno i na neki način prošlo kroz suradničku školu u 3 skupine ukupno (prema obnovljenoj evidenciji do 2006. – zadnje godine nisu jasno raspoređene, pa ih ovdje ne bilježim):

Suradnika: 303
Suradnica: 226
Svih: 529

Mnogi koji su na taj način prošli kroz Suradnički zbor iz raznih su se razloga razišli (npr. seobom i sl.). Mnogi su u različitim zvanjima i službama. Sada su već ne samo roditelji nego i djedovi i bake….
Suradnički zbor ujedno predstavlja živu jezgru župe. Kao za sada još neformalno pastoralno savjetničko tijelo u tri dobne skupine – nastojimo da s vremenom treća skupina (oženjeni i oni poslije 25 godina) preraste u neku vrstu aktivnog župnog laikata. Suradnički zbor se neprestano obnavlja, jer se iz jedne skupine prelazi u drugu prema ustrajnosti i uzrastu (životnoj dobi). Velikim Susretom svih suradnika koji smo održali 17. listopada 1998. započeli smo novu animaciju treće skupine. Novu pristupnicu napisalo je 31 odraslih. Nadamo se da će ta nanovo probuđena skupina postati prikladno suradničko tijelo za važne pothvate koji nam sada u novim okolnostima predstoje. Pozivamo ih kao vjernike da uz svoje svjetovne poslove ne zaborave i na crkveni angažman, posebno u onim sektorima gdje se Crkva nalazi u prirodnoj interakciji s drugim građanima u izgradnji društva na opće dobro ljudi.

Novi župnici

Na prijedlog našeg provincijala p. Ivice Petanjak br. O83 od 19. srpnja 2008. naš biskup Mons. Josip Mrzljak je mene svojim dekretom br. 260 od 26. srpnja 2008. razriješio službe župnika i po prijedlogu istog provincijala imenovao za župnika fra Gorana Rukavina. U skladu s prpisima prava primopredaja ne izvršena uz prisutnost dekana Preč. Mije Horvata i dekanatskog bilježnika Vlč. Hadrovića, župnik iz Trnovca 20. kolovoza 2008. Novog župnika smo svečano predstavili župi na župnoj misi u nedjelju 24- kolovoza 2008. On je vršio službu do 15. ožujka 2011. On sam je zatražio da ga mu dadu službu župnika u Topuskom, koju smo mi kapucini primili na malbu Sisačkog biskupa Mons. Vlade Košića. Na njegovo mjesto je na prijedlog Provincijala Ivice Petanjak imenovan sadašnji župnik fra Mirko Kemiveš, magister teologije. Primopredaja je izvršena 15. ožujka 2011.

Sada imamo i novog gvardijana fra Antu Kukavica. Njega vam ovom prilikom i posebno predstavljamo.

Zaključak

Još bi mnogo toga trebalo reći da bi ovaj pregled naših 50 godina bio potpun. Trebalo bi spomenuti mnoge drage i zaslužne župljane, osobito one koji su preminuli. Gospodin im neka dade svoj mir! Nadamo se da ćemo to moći učiniti u namjeravanoj spomen-knjizi. Mnogo je naših dragih župljanki i župljana upisanih u Božjoj knjizi života, ali oni moraju ostati trajno i u sjećanju naše župne zajednice u vremenu. Svima pak živima od srca zahvaljujemo, iako nikoga poimence ne izdvajamo: starima, mladima, suradnicima i prijateljima, braći svećenicima, časnim sestrama, braći redovnicima i svima koji su na bilo koji način s nama Boga hvalili i braći služili.

Dok slavimo uspjehe prošlih dana, dok dozivamo sebi u svijest kako je to bilo, kako smo zajedno rasli u Gospodinu, nemojmo zaboraviti da je pred nama još dalek put. Još mnogo moramo učiniti da bi se smjeli radosni pojaviti pred Gospodinom. Počnimo zato iznova, kao da do sada i nismo ništa učinili. Posebno molim naše mlade da prionu uz Gospodina, neka se uče u njegovoj školi, u molitvi i žrtvi, da ova zajednica i u buduće može cvasti i napredovati u milosti pred Bogom i ljudima. Posebno naglasimo i žrtveni vid našega kršćanskog rasta u zajedništvo s Gospodinom koji se u pričesti sav nama predaje i daje nam primjer da i mi budemo dar jedni drugima.

Na kraju dok svima Vama, našim župljanima, suradnicima i prijateljima od srca zahvaljujemo. Osobno ja kao sada starac, isluženi župnik – bio sam 47 godina župnik – i svi mi, braća kapucini ujedno molimo oproštenje za sve naše propuste, osobito molim, sada nove župnike da nastave i osvježe sve ono što je bilo dobro, mene neka ne smatraju ''smetalom'' ovima, sada mladima. Nisam nikada htio biti individualist, znao sam da nas vjernici doživljavaju kao zajednicu. U tu sam svrhu izradio u suglasnosti s nadbiskupom Kuharićem tijekom svoga službovanja i Direktorij za skladan pastoralni rad župe sv. Vida u varaždinu. Bilo je uvijek u svijesti vjernika: mi smo župljani kapucina. Kapucini su naš župnik. Trudili smo se kako smo u ljudskoj ograničenosti znali i mogli. Gospodin Isus neka svima nama bude blagi sudac i pravedna nagrada.

Varaždin, 8. listopada 2011.

Bono Zvonimir Šagi